Pravo na pobačaj na udaru u Hrvatskoj

Promena kulturnog modela i sve glasnije zagovaranje konzervativnih vrednosti sve više sprečava žene da koriste pravo na pobačaj

Kuća se nalazila iza stabala palmi: debelih zidova, zelenih 'škura', izgledom tipična za dalmatinsku obalu.

Unutra nas je dočekala 49-godišnja Meri Bilić obojene kestenjeste kose. U napola namještenoj kuhinji, usred šarenih hrpa dječjih igračaka i odjeće, Bilić je nadgledala renovaciju kuće koja će postati Betlehem - Centar za nerođeni život: sklonište za trudnice koje su obiteljske ili financijske okolnosti natjerale da razmišljaju o pobačaju. Uz uvjet da zadrže dijete, centar će ženama pružiti besplatan smještaj i hranu u trajanju od godinu dana.

Kuća je donacija lokalnih časnih sestara iz okolice Splita i peti takav objekt centara Bethlem u Hrvatskoj. Nije ju bilo teško pronaći.

Broj mobitela Meri Bilić naveden je među kontaktima za kuće Betlehema na web stranici koja se pojavljuje kao prvi rezultet Google pretrage za pojam “klinika za pobačaje”.

Stranica se predstavlja kao oglasni prostor za savjete i informacije o procesu i posljedicama pobačaja, no slika krvavih škara koja iskače na naslovnici ubrzo razotkriva njene stvarne namjere.

„Ta klinika odlično funkcionira jer je to jedna genijalna ideja“, rekla nam je Bilić i dodala: „Najteže je doći do naših korisnica jer ono što je tipično za pobačaj to je da svaka žena to želi napraviti tajno“.

„Betlehem je prva linija obrane, mi smo pješaci u ratu“, zaključila je.

Screenshot web stranice „Klinika za Pobačaje“. Foto: Mašenjka Bačić

Bilić je dio rastućeg pokreta za ukidanje pobačaja u dominantno katoličkoj Hrvatskoj, prava koje je zakonodavstvom bilo desetljećima garantirano, ali je postajalo sve teže dostupno.

Hrvatska ima jednu od najnižih stopa pobačaja u Europi, a dramatičan pad zemlja bilježi nakon raspada Jugoslavije i rata za nezavisnost koji je raspirio osjećaj nacionalnog identiteta, za mnoge povezan s njihovom katoličkom vjeroispovijesti.

Međutim, istraživanje koje smo proveli za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) sugerira da službene brojke ne odaju cijelu priču.

Naime, u strahu od stigmatizacije, ali i zbog toga što velik broj doktora iz vjerskih razloga odbija raditi pobačaje u javnim bolnicama, mnoge žene prisiljene su na obavljanje neprijavljenih, ilegalnih abortusa u privatnim klinikama.

One trudnice koje zatraže pomoć radi financijskih ili obiteljskih problema državne službe često upućuju na skloništa za žene i djecu vođena po uzoru na katoličke ustanove, a koje se u slučaju Betlehema koriste kombinacijom straha od prokletstva i obećanja spasenja kako bi nagovorili žene da ne pobace.

Sada, kada je na vlast došla konzervativna vlada, zakonsko pravo na odlučivanje o pobačaju našlo se pod izravnom i javnom prijetnjom, a taj scenarij podsjeća na događaje iz listopada u Poljskoj kada su tek masovni prosvjedi zaustavili parlament da uvede gotovo potpunu zabranu pobačaja.

Situacija se može usporediti i sa stanjem u Makedoniji gdje se pobačaj ograničio, ali i s Kosovom u kojem društvena stigma tjera žene na ilegalne procedure.

„Položaj žena u društvu jest pod udarom i na neki način zapravo postaje prostor gotovo ideološke borbe o profilu hrvatskog društva“, govori nam sociologinja Valerija Barada.

Sve manja dostupnost

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u Hrvatskoj je 1980. godine izvršeno 701 pobačaja na 1000 rođenja. Vrijeme je to kada su stope bile općenito visoke.

Brojke su naglo počele padati početkom rata 1991. godine, a do 2014. su se spustile na 76 pobačaja na 1000 rođenja, što je najniža stopa u regiji, u usporedbi sa 156 u Albaniji, 168 u Crnoj Gori, 196 u Sloveniji, 201 u Makedoniji, 259 u Srbiji, 401 u Rumunjskoj i 416 u Bugarskoj.

Generalni pad stope pobačaja u Istočnoj Europi može se djelomično objasniti raspostranjenijom upotrebom učinkovite kontracepcije, ali u Hrvatskoj postoje i drugi razlozi: porast „tradicionalnih vrijednosti“ vezanih uz obitelj, naciju i vjeru te poteškoće s kojima se žene susreću kada pokušaju iskoristiti svoje pravo na pobačaj.

„Mi smo pješaci u ratu “ - Meri Bilić, voditeljica skloništa za trudnice u blizini Splita

Pobačaji u Hrvatskoj dopušteni su u javnim bolnicama i jednoj privatnoj bolnici u Zagrebu. Međutim, prema izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2014. godine, od 375 doktora koji imaju dozvolu da obavljaju proceduru, nešto više od polovice to odbija raditi na temelju zakona iz 2003. godine koji je uveo pravo na priziv savjesti.

Kritičari tvrde da je ovo pravo loše regulirano, zbog čega su neki dijelovi zemlje ostali gotovo bez ijednog doktora koji je voljan obavljati ovaj medicinski postupak. Primjerice, u Splitu, drugom najvećem gradu sa 180 000 stanovnika, samo jedan od 25 ginekologa u javnoj bolnici radi pobačaje.

„Žene moraju same odlučivati o svojoj sudbini“

I dok stavovi o abortusu u Hrvatskoj postaju sve rigidniji, na drugom kraju Europske unije, u Irskoj i Sjevernoj Irskoj, postoje naznake da se stvari smekšavaju.

Pitanje nije više „hoćemo li imati referendum“ nego „kad“, rekla nam je u Dublinu aktivistica Ailbhe Smyth koja se bori za za pravo na izbor. „Među ljudima se stvorila klima za promjenu“.

Irska i Sjeverna Irska, uz Maltu i Andoru, imaju jedan od najrestriktivnijih zakona o pobačaju u Europi. Te restrikcije su generacijama tjerale žene da prevale put do Engleske ili Walesa kako bi tamo okončale trudnoću, a to nagovještava sudbinu koja bi mogla zadesiti i Hrvatsku odluči li krenuti u smjeru restriktivnijeg zakonodavstva. 

Prema pisanju Belfast Telegrapha iz svibnja 2015, britansko Ministarstvo zdravstva u Londonu zabilježilo je 5,190 slučajeva pobačaja  za žene s mjestom prebivališta izvan Engleske ili Walesa, od čega je 16 % bilo iz Sjeverne Irske, a 66 % iz Republike Irske.

Sjeverna Irska ima strože zakone za prekid trudnoće od ostatka Velike Britanije te je pobačaj dozvoljen jedino u slučaju da su žene u životnoj opasnosti ili ako nastavak trudnoće može rezultirati ozbiljnim i dugotrajnim oštećenjima fizičkog ili mentalnog zdravlja žene.

Žene se stoga sve više okreću pilulama za pobačaj koje se mogu naručiti online, ali čija je upotreba ilegalna.

„Mogla bih recimo otići na web i kupiti ih, mogla bih ih i staviti tu na stol, ali kada bi ih uzela, to bi bilo kazneno djelo“, govori nam Breedagh Hughes, predsjednica sindikata i udruge primalja „Royal College of Midwives“ iz Sjeverne Irske.

U travnju je jedna žena iz Belfasta koja je kupila pilule online kako bi prekinula trudnoću dobila uvjetnu kaznu zatvora. Idući mjesec, 71-godišnja bivša socijalna radnica Diane King i još dvije druge žene dobrovoljno su se predale policiji tvrdeći da su prekršile zakon jer su pomogle nekome da prekine trudnoću tako što su naručile pilule online.

King smo susreli na Maršu za pravo na izbor koji se u srpnju održao u Belfastu. Rekla nam je da istraga o njenom slučaju još uvijek traje i dodala: „Rado ću na sud“. Jedna žena na maršu nosila je transparent na kojem je pisalo „Dolje crkva, dolje država, žene moraju same odlučivati o svojoj sudbini“.

Žene koje pobace u Irskoj riskiraju kaznu do čak 14 godina zatvora, a zdravstvenim radnicima koji im u tome pomognu prijeti kazna od oko 4 500 eura.

No, raspoloženje se mijenja, djelomično zbog štete koja je nanesena ugledu katoličke crkve nakon skandala oko seksualnog zlostavljanja i istrage o postupanju prema neudanim majkama i njihovoj djeci u domovima za neudane majke koje su vodile ustanove katoličke crkve. Naime, 2014. godine otkriveno je da je gotovo 800 novorođenčadi pokopano u neoznačenim grobovima u zemlji jednog od takvih domova u zapadnoj irskoj pokrajini County Galwayu.

Aktivisti za pravo na pobačaj dobili su vjetar u leđa i nakon referenduma iz 2015. kada je velika većina Iraca rekla „da“ istospolnim brakovima. 

U veljači 2016. godine, Amnesty International objavio je rezultate ankete prema kojoj je 87%  ispitanika iz Irske izjavilo da podupire širenje prava na pristup pobačaju, dok 72 % ispitanika smatra da bi pobačaj trebalo dekriminalizirati.

„Ogroman napredak“, govori Smyth, „ali spor“.

Skriveni abortusi gotovo sigurno objašnjavaju činjenicu da, iako je broj legalno induciniranih pobačaja strmoglavo pao, udio onih koji se podvode pod „medicinske razloge“ više se nego udvostručio - od 21 do 48 % između 1998. i 2014., prema službenim državnim statistikama.

„Vrlo velik broj pobačaja se registrira kao zdravstveni razlozi“, govori nam Barada.

„U jednoj takvom konzervativnom javnom diskurzu, nositi tu stigmu da si ti taj koji radi pobačaj otvoreno, ti si zapravo snaga zla.“

Zato trudnicama, kaže Barada „nije lako otići u bolnicu i napraviti pobačaj“.

To je svakako došlo do izražaja u listopadu kada su katolički aktivisti protiv pobačaja okupljeni u inicijativu „40 dana za život“ objavili na Facebooku poziv na molitvu ispred bolnice u Vukovaru jer su saznali da bi jedna žena tamo trebala imati pobačaj.

Nakon što su grupe za pravo na izbor digle buku zbog curenja povjerljivih liječničkih informacija, bolnica je naložila unutarnju istragu, a državno odvjetništvo provođenje izvida.

Inspirirane praksama iz Teksasa, molitve ispred bolnica sada se održavaju u 24 grada diljem Hrvatske. Počele su 2013. godine, a tada su i istaknute američke aktivistice protiv abortusa, Lila Rose i Judith Reisman,održale niz predavanja u Hrvatskoj.

Reisman je gostovala na medicinskim fakultetima u Zagrebu i Splitu, a jedan od organizatora predavanja bila je udruga Vigilare. Logo Vigilarea nalazi se na stranici Klinike protiv pobačaja koja upućuje žene na kuće Betlehema, no kada im je BIRN postavio pitanja o povezanosti s ovom stranicom, udruga je odbila dati odgovor.

Meri Bilić, upraviteljica Betlehemskog centra za nerođenu djecu u blizini Splita. Foto: Mašenjka Bačić

Preporuke

Prvu kuću Betlehema otvorio je pater Marko Glogović 2010. godine u Karlovcu. Organizacija sada nudi jednokratan smještaj za 19 žena i njihovu djecu u trajanju od godine dana.

Glogović je za BIRN rekao da je samo kuća u Karlovcu od početka svog rada pružila krov nad glavom za 70 trudnica, pod uvjetom da su odlučile roditi. Sudeći prema financijskim izvješćima poslanim Ministarstvu financija, kuća u Karlovcu je u posljednje tri godine primila više od 300 000 eura od neimenovanih donatora.

„Uglavnom smo uvijek popunjeni, no kako majke ostaju nekada i kratko, gotovo uvijek možemo neku novu mamu primiti“, rekao nam je Glogović putem e-maila.

Bilić kaže da je Glogovića upoznala prije nekih 11 godina kada je ostala trudna izvan braka i izgubila posao kao vjeroučiteljica. Uvjerio ju je da ne pobaci, a zatim se priključila inicijativi.

Opisuje nam svoj pristup: „I kad je žena u stanju u kojem želi pobaciti, ona je vrlo osjetljiva, ona je tužna. Dobijem suze. Kad ja dobijem te suze, to je jedno tlo, jedna podloga, gdje je pala kiša, gdje je plodna zemlja za razgovor o bilo kojoj opciji“.

Međutim, ona se tu ne zaustavlja.

Nedugo nakon što je BIRN razgovarao s Bilić, aktivistica za ženska prava i još jedna žena stupili su s njom u kontakt pod krinkom da je jedna od njih trudna i da dečko želi da pobaci. Razgovor su snimile, a kopiju dale BIRN-u.

Sudeći prema snimci, Bilić je ženi koja se pretvarala da je trudna rekla da može ostati u kući pet godina, što je puno više od one jedne godine koliko Bethelem zapravo dopušta ženama da ostanu, ako pristanu roditi.

Ženu je nagovarala da ne kaže roditeljema da je trudna i upozoravala je da će, ako pobaci, pasti u toliku depresiju da neće biti u stanju završiti faks.

„Jer kad majka učini pobačaj, ona postaje hodajuća grobnica, ne grobnica nego mučnionica“, uvjeravala ju je Bilić.

„Dođi u kuću, nemoj roditeljima ništa govoriti, mo'š ovu opciju napraviti, roditeljima nemoj ništa govoriti. Jednostavno živi. I kad bude situacija da oni vide da jesi trudna, kad nema natrag, budu li reagirali burno i ovako i onako, javi mi se. Ja te odvedem lipo i dam ti sobu, odmaraj se, uživaj.“

Bilić je kasnije ponovno stupila u kontakt sa ženinom prijateljicom kojoj je poslala poruku sljedećeg sadržaja: „Časna je rekla da će ona uzeti dijete ako treba…Reci joj da je molim da pristane“.

BIRN je kasnije upitao Bilić za snimku i poruku. Rekla nam je da je pod tim mislila da će časna privremeno primiti obje žene i njeno dijete. „Mi nismo ništa radili kontra zakona, protiv nekoga“, rekla nam je. „Mi nismo ludi, nismo neki fanatici“.

BIRN je također pitao Glogovića o metodama koje koristi Betlehem. „Sve je dakle rađeno u potpunom skladu sa zakonima“, odgovorio nam je.

Izjavio je i da nema nikakve veze s webom Klinike za pobačaj, ali da podupire njene namjere.

„Niti sam ju ja potakao niti osmislio niti sam urednik ovih stranica, ali svakako im dajem svoj svećenički blagoslov jer su simbol otpora kojega David čini u sukobu s Golijatom laži i nasilja nad ženama i djecom“, rekao je.

Kazao je i da je „privatna osoba“ koja stoji iza stranice naprosto kopirala kontakt Betlehema s drugih stranica i da to nisu jedini brojevi tamo navedeni. „Ja sam inicijatore stranice sreo jednom ili dvaput u zivotu, a na samu stranicu možda sam išao jedanput. Ponavljam da imaju moj blagoslov i podršku jer ti ljudi čine dobro djelo“.

Silvija Stanić, izvršna direktorica udruge Korak po korak koja nudi savjetovanje i psihološku podršku mladim trudnicama, rekla je da nije imala direktno iskustvo s Betlehemom, ali prema njima ima određene zadrške.

„Ono što sam ja čula o Betlehemu jest da je to kuća za smještaj djevojaka da rode. Ne mogu biti do kraja zadovoljna jer se pitam što je sa slobodom odlučivanja.“

„Ako je alternativa da spava pod mostom i bude smještena u ustanovi gdje ima krov nad glavom, naravno da je to spas, ali pitam se koja je cijena za to“, rekla nam je.

„Odvajanje vjerskih principa i države je izuzetno važno međutim ovdje se ne dešava. To je eksperimentiranje s tuđim životom.“

S druge strane, Betlehem kaže da državne službe redovito stranke upućuju na njih.

„Liječnici nam dojave da cure trebaju pomoć, medicinske sestre isto“, govori Blaženka Bakula, voditeljica Betlehemove kuće u Zagrebu. Ta kuća, dodaje, ima „divnu suradnju“ s Centrom za socijalnu skrb.

BIRN je tražio Ministarstvo socijalne politike i mladih da potvrde upućuju li socijalni radnici žene udruzi Betlehem, te smo ih također upitali da iznesu svoje mišljenje o aktivnostima ove grupe, no njihova glasnogovornica odbila je dati komentar.

Nadležna tijela odbacila su kaznenu prijavu protiv stranice Klinike za pobačaj. U odgovoru na pritužbu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Višnje Ljubičić, Ministarstvo unutarnjih poslova početkom 2016. godine je utvrdilo da nema osnove za kazneno djelo, potvrdio je za BIRN Ured pravobraniteljice.

Uspon desnice

Hrvatski rat za nezavisnost potaknuo je ono što sociologinja Barada naziva „retradicionalizacijom“ rodnih uloga, gdje se muškarac vidi kao „ratnik“, a žena čuvarica ognjišta i nacije.

Kako je utjecaj Katoličke crkve rastao nakon neovisnosti, tako se povećavao i prijezir prema socijalizmu, sekularnoj prošlosti i tadašnjem relativno progresivnom pogledu na ženska prava.

U bivšoj Jugoslaviji, pobačaj iz „društveno-medicinskih razloga“ ozakonjen je 1952. godine, a 1974. Federalni ustav je ustanovio da je „pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece“.

Na temelju toga, Hrvatska je 1978. godine usvojila sveobuhvatan zakon o svim aspektima regulacije fertiliteta, uključujući i pobačaj.

Konzervativci danas tvrde da je taj zakon usvojen u nedemokratskom režimu te da se mora mijenjati.

Barada kaže da je pitanje abortusa „plodno tlo da se na njemu reafirimiraju i dodatno osnažne tradicionalne vrijednosti i nekakva politička agenda“.

„Ako želite promovirati tradicionalnu politiku važno je odabrati temu koja lako polarizira javnost, a pobačaj to i dalje jeste. Jer on sa sobom ipak nosi jednu značajnu stigmu“.

Silvija Stanić, izvršna direktorica udruge „Korak po korak“, organizacije za podršku i savjetovanje mladih trudnica. Foto: Mašenjka Bačić

Šest mjeseci nakon što je Hrvatska pristupila EU, u prosincu 2013. godine, konzervativne lobističke grupe ostvarile su svoju prvu veliku pobjedu kada je udruga „U ime obitelji“ uspjela izboriti održavanje referenduma kojim su tražili da se u ustav unese odredba braka kao zajednice isključivo muškarca i žene. 66 % birača koji su se tada odazvali glasanju zaokružilo je „da“.

Otada se konzervativni pokret oboružao kabelskom i internetskom televizijom Laudato, koju dijelom financiraju katoličke organizacije iz SAD-a i Njemačke, kao i novinskim portalom narod.hr koji se na internetu pojavio početkom 2014 godine.

Rast pokreta vrhunac je doživio s izborima krajem 2015. godine kada je na vlast došao konzervativni HDZ, a s njim i brojne istaknute figure desnice, pa tako i Zlatko Hasanbegović, bivši aktivist „U ime obitelji“.

Koalicijska vlada raspala se u lipnju 2016. godine, ali je HDZ ponovno u rujnu dobio izbore.

„Prestanite me slijediti“

Klinika Marie Stopes u Belfastu započela je s radom 2012. godine kao prva privatna klinika koja nudi pobačaj ženama u Sjevernoj Irskoj, unutar strogih zakonskih odredbi koje dozvoljavaju prekid trudnoće samo kako bi se spasio život majke ili kad trudnoća predstavlja ozbiljne fizičke ili mentalne rizike.

Klinika je česta meta prosvjeda protiv pobačaja. Natalie Biernat u njoj volontira i pomaže ispratiti žene koje u nju ulaze ili izlaze.

„Prosvjednici su me jednom prilikom zamijenili za klijenticu, iako sam tada već neko vrijeme volontirala u klinici. Tako mi je dok sam odlazila prišla jedna prosvjednica i upitala me 'Jesi tu došla da pokušaš pobaciti?'. Samo sam joj odbrusila 'Nemojte mi se obraćati. Prestanite me slijediti.', no ona je nastavila ići za mnom cijelim putem, preko semafora, do stanice.

Stalno mi je ponavljala 'Sve što ćeš napraviti u životu je to da ćeš biti majka mrtvog djeteta'. Nije prestajala. Ja sam joj samo uzvraćala 'Čini li vas sretnom što maltretirate žene koje izađu iz ove klinike?', no nije odustajala. Kad je konačno shvatila da joj neću odgovoriti, samo je glasno rekla 'Molit ću se za tebe'.

Prije su imali i malu lutku fetusa, sasvim minijaturnu, slijedili su klijentice i pokušali im ga pokazati. Ili, kad bi žena odlazila, rekli bi joj 'Nemoj ubiti svoje dijete'. Ili bi blagoslivljali ulaz u bolnicu svetom vodom.

Ovdje dolazi i puno žena, obično su starije, koje nam vrlo otvoreno kažu: 'Nikad nisam mogla ni pomisliti da ću raditi pobačaj, ne slažem se s pobačajem. U jednom danu mi zna doći jedna, dvije žene koje mi kažu 'Ne slažem se s pobačajem'. No, ipak dođu u kliniku.

Jedna od njih mi je rekla: 'Znate, i ja bih danas bila poput ovih prosvjednika, protiv pobačaja, da mi se nije ovo dogodilo'. A onda se našla u situaciji da je ostala trudna i da nije mogla nastaviti trudnoću, iz kojih god razloga da je to bilo.“

Desetog listopada Ustavni je sud, na čelu s novoizabranim predsjednikom, izjavio da će razmotriti zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o pobačaju upućen prije više od četvrt stoljeća,  tvrdeći da je zemlja sada „dovoljno zrela“ da donese takvu odluku. Presuda se očekuje krajem godine.

Dan nakon objave Ustavnog suda, HDZ se oglasio putem izjave: „Pobačaj na zahtjev ne treba zabraniti jer se ova nepoželjna pojava ne može smanjiti zabranom, nego edukacijom.“ Zakon je, prema njima, potrebno osuvremeniti i u njega uključiti mjere poput osiguravanja obavezne psihološke podrške ženi i zabranu pobačaja u svrhu odabira spola djetete.

Strategija je to koja evocira druge slične poteze na Balkanu.

Makedonija je tako 2013. donijela stroge mjere koje uključuju obavezno savjetovanje, predaju pisanog zahtjeva, period čekanja u dužini od tri dana prije nego se pobačaj može izvršiti, i visoke kazne za doktore koji strogo ne slijede tu proceduru.

Makedonija je zemlja s većinski pravoslavnim stanovništvom, ali i velikom i rastućom manjinom uglavnom muslimanskih Albanaca. Trenutna desna vlada, uz potporu makedonske pravoslavne crkve, pokrenula je kampanju protiv abortusa, zalažući se za veće stope nataliteta, a sve iz straha da se etnička ravnoteža ne bi preokrenula na stranu Albanaca.

„Jedan od motiva za usvajanje ovog zakona je spas makedonske nacije i rase“, govori nam makedonski aktivist za pravo na izbor Igor Jadrovski. „Kao i u Hrvatskoj, vlasti su tvrdile da je zakon donesen za vrijeme Jugoslavije potrebno promijeniti, osuvremeniti“, rekao nam je. „No, bila je to samo krinka“.

I situacija u većinski muslimanskom Kosovu podsjeća na onu iz Hrvatske, mada iz drugih razloga.

Tamo stigma koja prati samohrane majke često tjera žene na pobačaj, no zbog restriktivnih zakona i iz straha da će ih društvo odbaciti, mnoge od njih se prije odlučuju na tajne i ilegalne pobačaje u privatnim klinikama nego na odlazak u javnu kliniku koja ima dozvolu za obavljanje te procedure.

Doktori u javnoj klinici ne kriju svoje protivljenje abortusu, a plakat u sobi u kojoj se pobačaji obavljaju cijeli postupak proglašava „zločinom“, izvijestio je BIRN u kolovozu.

„Hod za život“ održan je u Zagrebu u svibnju 2016, a organizirale su ga konzervativne grupe koje se protive pobačaju. Foto: Mašenjka Bačić

„Dovoljno zrela država“

U svibnju ove godine između pet i deset tisuća ljudi sudjelovalo je na maršu nazvanom „Hod za život“ kojim se proklamirala svetost obitelji. Predvodila ga je Željka Markić, najistaknutija liderica konzervativnog pokreta, a pored nje se tada našla i Sanja Orešković, žena sada bivšeg premijera Tihomira Oreškovića.

„Svaka razborita osoba izabire život nad smrću. A sve ostalo je zabluda i strah“, Orešković je tada rekao novinarima.

Bio je to prvi takav marš u Hrvatskoj, ali i pokazatelj duha vremena.

„Radi se o discipliniranju ženske seksualnosti i ženskih tijela“, komentirala je Barada trenutnu debatu.

U današnjoj Hrvatskoj „napraviti abortus i o tome govoriti normalno, ne osjećati krivnju, nije baš jednostavno“.

Ne odajući novinarski identitet, nekoliko puta smo kontaktirali javnu bolnicu u Splitu kako bismo se raspitali oko mogućnosti pobačaja, prvo krajem lipnja, zatim početkom srpnja i na kraju u listopadu.

U lipnju nam je žena koja se javila na telefon rekla da jedini doktor koji obavlja pobačaje trenutačno ne radi te dodala da se javimo idući tjedan. Isti odgovor dobili smo i drugi put. Konačno, u listopadu nam se na telefon ponovno javila jedna žena: „Abortus?“, začudila se. „Kakav abortus? Namjerni? Pa tko će vam to ovdje napraviti?“

BIRN je pisao i ravnatelju bolnice Ivi Juriću kojeg smo upitali kako se i da li se pobačaji vrše u njegovoj bolnici. Dobili smo sljedeći odgovor: „Svi liječnici na Klinici za ženske bolesti i porode, KBC-a Split, rade po zakonu i važećim propisima Republike Hrvatske.“

 

Mašenjka Bačić je slobodna novinarka iz Splita, a piše za tiskane i elektroničke medije. Ovaj članak napisan je u okviru „Balkanske stipendije za novinarsku izvrsnost“, uz potporu ERSTE fondacije i fondacije Otvoreno društvo, u suradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom.