Kada je došao trenutak da lekar sa Kosova Lutfi Derviši i njegov sin Arban budu poslati u zatvor 2016. zbog brutalnih posleratnih zločina, od njih nije bilo ni traga ni glasa.

Policija Kosova veruje da su ovaj urolog i njegov sin, koji su osumnjičeni za rukovođenje mrežom trgovine ljudskim organima iz klinike Medikus u Prištini, a koji su trenutno na ponovnom suđenju, prešli granicu i otišli u Srbiju, otkriva BIRN. 

Tim činom pridružili su se rastućem broju onih koji izbegavaju plaćanje kaucije ili zatvorsku kaznu tako što koriste nedostatak saradnje iz oblasti bezbednosti između Srbije i Kosova, koje je 2008. proglasilo nezavisnost koju Beograd ne priznaje. 

Na papiru, trebalo je da inicijative EU i UN utru put policijskoj saradnji, razmeni obaveštajnih podataka i priznavanju međunarodnih naloga za hapšenje.

U praksi, međutim, osumnjičeni za ubistvo i dileri droge izbegavaju pravdu prelaskom granice, svesni da do sada nije bilo nijednog slučaja izručivanja između Kosova i Srbije. Jedna lekarka osumnjičena zbog ilegalne veštačke oplodnje na Kosovu je nudila slične usluge u Srbiji, nakon što je umakla policiji.

Porodice nestalih tokom sukoba na Kosovu se takođe žale da je njihova potraga za voljenima i pravdom znatno otežana, upravo zbog nedostatka saradnje između ove dve države.

Ministarstvo pravde Srbije, Policija Kosova i Misija EULEX Evropske unije rekli su da proteklih godina postoji redovan protok informacija između Prištine i Beograda. Međutim, razgovori sa zvaničnicima iz EU i kosovskih institucija, kao i analitičarima koji su proučavali ovaj problem, ukazuju da je ovaj proces značajno otežan i da se retko završi odlučnom akcijom.

To je uglavnom posledica činjenice da Srbija odbija da makar prećutno prizna nezavisnost Kosova, ali je takođe i rezultat nepoverenja i nagomilane netrpeljivosti, kako objašnjavanju.

“Nedostatak saradnje u vezi sa pravnim i bezbednosnim pitanjima primorava nas da nastavimo da posmatramo obe države kao `sigurna utočišta` za kriminalce,“ kaže za BIRN Florijan Čehaja iz Kosovskog centra za bezbednosne studije.

Jazbina osumljičenih trgovca organima

Lekar Lutfi Derviši u sudu u Prištini negira da je vodio ilegalnu trgovinu organima. Foto:kallxo.com

U martu 2016, Apelacioni sud u Prištini potvrdio je prethodnu sudsku odluku prema kojoj su kojom su doktor Lutfi Derviši iz klinike Medikus i njegov sin Arban proglašeni krivi zbog ilegalne trgovine organima u ozloglašenoj klinici u Prištini.

Njima je naloženo da se prijave na odsluženje dužih zatvorskih kazni zbog vađenja organa žrtava za transplantaciju u sada ozloglašenoj klinici u Prištini, ali ovaj urolog i njegov sin su pre toga nestali.

Ne zna se kako su Dervišijevi pobegli sa Kosova, ali policija u Prištini veruje da su prešli granicu sa Srbijom, gde se i dalje kriju uprkos postojanju „crvene poternice“, koju je izdala kancelarija Interpola pri Misiji UN-a na Kosovu.

“Prema informacijama kojima raspolažemo, oni su bili su na teritoriji Srbije i tamo su se skrivali od pravosudnog sistema Kosova,” rekao je za BIRN portparol Policije Kosova Daut Hodža.

Ipak, ostaje nejasno da li je ova informacija preneta nadležnima u Srbiji, jer su EULEX, UNMIK, kao i ministarstva pravde Srbije i Kosova odbili da odgovore na naša pitanja.

Nakon što je kosovski Vrhovni sud naložio da se postupak obnovi, Lutfi Derviši je januara 2017. ponovo ušao na Kosovo. On je ubrzo uhapšen, ali policija veruje da je Arban i dalje u Srbiji.

Postupak za Lutfija Dervišija je obnovljen u julu 2017. 

Tražena medicinska radnica u vezi sa veštačkom oplodnjom u bekstvu

Gina Zećiri traži sigurnost u Srbiji, nakon pretresa njene kliniku za veštačku oplodnju od strane Kosovske policije. Foto: BIRN Kosovo

Lekarka Đina Zećiri, ginekolog i osnivač Global Hospital klinike specijalizovane za veštačku oplodnju u Prišti nije takođe iskoristila rupu u zakonu da bi izbegla pravdu.

Kosovska policija upala je u njenu kliniku novembra 2014. sumnjajući da je doktorka Zećiri povezana sa nizom prekršaja, omogućavajući roditeljima da biraju pol deteta za određenu naknadu, kupujući spermu i jajne ćelije od ugroženih pojedinaca i zapošljavajući nelicencirane embriologe. Sve to stoji u optužnici koja je podiguta u januaru 2016. i čiju kopiju BIRN poseduje.

Zećiri je pobegla u Srbiju gde je nastavila da pruža slične usluge tik uz granicu i preko web stranice na spskom i albanskom jeziku, uprkos tome što je traži kosovska policija. Ona poriče da je ikada imala klijente.

Zećiri je u februaru 2014. u Bujanovcu registrovala kompaniju pod imenom Global IVF, a mesec dana kasnije iznajmila je kancelariju.

Nedžat Behljulji, vlasnik navedene nekretnine koju je iznajmila Zećiri, rekao je da je lekarka u početku prodavala medicinsku opremu, ali u maju iste godine, kancelariju je pretvorila u kliniku za veštačku oplodnju.

„Upozoravao sam je da neću da dozvolim da tu bude ordinacija, uostalom i u našem ugovoru o zakupu stajalo je da će se tu prodavati medicinska oprema, a ne da bude ordinacija“, rekao je.

Nakon što je odbila da promeni ugovor o zakupu, on je zamenio brave na vratima. Zećiri je zatim bezuspešno tužila Behljuljija kako bi povratila novac koji je investirala.

Prema sudskim dokumentima u koje je BIRN imao uvid, Zećiri je obavljala praksu veštačke oplodnje i abortusa u centru sa licencom Ministarstva zdravlja Srbije, mada ona to poriče.

U decembru je registrovana veb-stranica globalivf.net, preko koje je nastavila da pruža usluge u vezi sa neplodnošću na albanskom i srpskom jeziku preko „regionalnih i međunarodnih klinika“, kao i konsultantske usluge preko interneta.

Zećiri, koja odbacuje sve optužbe, rekla je za BIRN da je planirala da pruža usluge veštačke oplodnje, ali nije uspela da razvije posao. 

Odbacila je kao neistinite tvrdnje vlasnika poslovnog prostora. 

Žećiri je rekla i da ne želi da se vrati na Kosovo, jer veruje da neći imati pravično suđenje. 

“Želela sam da ponovo otvorim kliniku, ali su me blokirali i sada čekam da vidim šta se dešava na Kosovu,“ rekla je. “Ne postoji nijedna država koja je zainteresovana [da mi dozvoli da radim], pošto sam žrtva nefunkcionalne države Kosovo.”

Osnovni sud u Prištini je u junu 2017. naložio da se izda međunarodni nalog za njeno hapšenje, ali Ministarstvo pravde Kosova odbilo je da kaže da li je izdata Interpolova „crvena poternica“. 

Institucije Kosova i Srbije odbile su da komentarišu ovaj slučaj, dok je Zećiri za BIRN izjavila da i dalje slobodno putuje.

Porodice žrtava rata čekaju odgovore

U selu Donji Suvi Do kod Mitrovice, timovi forenzičara nastavljaju da istražuju masovne grobnice, tražeći odgovore za porodice nestalih lica.

Bajram Čerkini traži svog sina od 1999. Imao je 30 godina kada su ga srpske snage otele u centru Mitrovice. Čerkini je već duže vreme predsednik udruženja porodica nestalih lica, ali je 2017. udružio snage sa Miloradom Trifunovićem, Srbinom sa Kosova, kako bi osnovao Resursni centar za nestala lica.

Obojica su naveli nedostatak komunikacije između Srbije i Kosova kao faktor koji ih sprečava da pronađu članove svojih porodica, ali i ostala lica nestala u ratu.

“Spojili smo se kao porodice Albanaca, Srba, Roma i Aškalija kako bi zahtevali istinu u vezi sa njihovim sudbinama. Ali ne možemo mnogo toga da uradimo sami, bez saradnje ove dve strane [Beograda i Prištine],” rekao je Čerkini.

Njegov kolega Trifunović sa istim nezadovoljstvom priča o potrazi za svojim bratom, koji je nestao 1999. Imao je 32 godine i nestao je dan pre svog venčanja.

“Postoji 1.658 nestalih lica i mi čekamo da saznamo gde su. Petsto šezdeset njih su Srbi,“ rekao je Trifunović.

“Pomirenje treba da se desi, ali teško će biti pravde bez komunikacije,“ dodao je.

Bez izručenja osumnjičenih za ubistvo

Nisu samo osumnjičeni sa Kosova ti koji koriste nedostatak saradnje na polju vladavine prava između Prištine i Beograda kako bi umakli pravdi.

BIRN je otkrio tri slučaja gde je kosovska policija uhapsila pojedince optužene ili osuđene zbog teških krivičnih dela u Srbiji, koji su kasnije pušteni na slobodu.

Ernad Biševac, koji je na poternici u Srbiji od 2012, uhapšen je na Kosovu u septembru 2014, ali da su srpske vlasti navele da neće tražiti izručenje, kažu u kosovskoj policiji. Biševac je pušten na slobodu i nakon jedne godine je priveden u Srbiji. Trenutno je na odsluženju šesnaestogodišnje kazne zatvora zbog ubistva i pokušaja ubistva.

Predrag Vukosavljević, poznat i kao Predrag Vuličević, uhapšen je na Kosovu u martu 2015, na osnovu naloga za hapšenje iz Srbije gde je bio osuđen na trogodišnju kaznu zatvora zbog šverca droge. 

I u ovom slučaju, Srbija je odbila da zahteva njegovo izručenje, potvrđeno je BIRN-u u kosovskoj policiji.

Aleksandar Vukadinović je uhapšen na Kosovu u februaru 2016, mesec dana nakon što je izdata „crvena poternica“ Interpola u Srbiji, u kojoj je optužen za „mito i korupciju”.

Prema medijskim izveštajima Vukadinović je proglašen krivim kao član kriminalne grupe koja se bavila švercom robe iz Turske i drugih zemalja u Srbiju. Uhapšen je 2006. i osuđen na dve godine i tri meseca zatvorske kazne 2012.

Priština je obavestila srpsku policiju o njegovom hapšenju, a iz Beograda je potom traženo da se Vukadinović neformalno prebaci do najbliže pogranične tačke. Pošto je Vukadinović takođe imao i državljanstvo Kosova, nisu bili u mogućnosti da ga deportuju, tvrde u kosovskoj policiji.

“Na osnovu iskustva iz gorepomenutih slučajeva, reakcija je bila ista: Srbija neće tražiti izručivanje svojih državljana sa Kosova. Veruje se da je to usled činjenice da Srbija nije priznala Kosova,“ kaže portparol policije Daut Hodža. 

BIRN nije bio u mogućnosti da potvrdi šta se desilo sa Vuličevićem i Vukadinovićem nakon puštanja na slobodu pošto Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije nije odgovorilo na naša pitanja.

Kosovska policija je dodala da Srbija nikad nije tražila izručenje sa Kosova i da „nikada nije uhapsila lica koje su tražile vlasti sa Kosova”. 

“U principu, postoji nedostatak saradnje na polju istraživanja različitih kaznenih dela, pogotovo onih koji su u vezi sa krijumčarenjem migranata ili terorizmom,“ dodao je portparol.

Ubistvo postaje novi test slučaj

Klinika Medikus, na periferiji Prištine, je navodno bilo mesto u kome su počinjeni neki od brutalnih posleratnih zločina. Foto: kallxo.com

Nigde nije neuspeh u uspostavljanju vladavine prava opipljiviji nego na severu Kosova, koje nije pod punom kontrolom ni Prištine, ni Beograda.

Istraga povodom ubistva Olivera Ivanovića, ubijenog u januaru u severnoj Mitrovici iz pištolja ispred kancelarije njegove stranke, sada predstavlja novi test ograničene saradnje između dve zemlje.

“Saradnjom po pitanju sprovođenja zakona između Srbije i Kosova upravlja gomila međunarodnih organizacija i polusprovedenih sporazuma, a sve ih ometa politički antagonizam i nepoverenje,“ kaže za BIRN Bojan Elek, autor izveštaja o saradnji koji je objavio Beogradski centar za bezbednosnu politiku 2015. godine.

Razgovori između dve zemlje uz posredništvo EU, koji su započeli 2011, doveli su do nekih opipljivih rezultata u vezi sa pitanjima kao što su sloboda kretanja, ali čak se i oni često loše sprovode, kako se navodi u detaljnim izveštajima kosovskog BIRN-a

Na primer, dogovor koji je za cilj imao da spreči blokiranje članstva Kosova u regionalnim organizacijama od strane Srbije, nije sprečio Beograd da nastavi sa suprotstavljanjem pokušajima Prištine da se priključi Europolu, Interpolu i mnogim drugim regionalnim organizacijama koje se bave sprovođenjem zakona.

S druge strane, nijedna strana nije pokušala da stavi bezbednosnu saradnju na dnevni red razgovora u Briselu, kako navodi EU.

Ova pat pozicija znači da Priština i dalje zavisi od međunarodnih organizacija po pitanju velikog dela saradnje u vezi sa vladavinom prava, što prilično ljuti kosovske zvaničnike.

Kosovo se i dalje oslanja na Misiju UN-a na Kosovu (UNMIK) za izdavanje „crvenih poternica“, međunarodnih naloga za hapšenje, dok Misija EU (EULEX) sarađuje sa Europolom u vezi sa vladavinom prava. I UNMIK i EULEX imaju zadatak da omoguće komunikaciju između policijskih snaga Kosova i Srbije. 

Kosovo je 2011. u okviru kosovske policije osnovalo Međunarodnu jedinicu za koordinisanje sprovođenja zakona, kao deo projekta koji je finansirala EU sa ciljem stvaranje mreže takvih jedinica širom zapadnog Balkana kroz koju bi snage mogle da sarađuju. 

Mada se informacije dobijene od Koordinacione jedinice ne mogu koristiti kao dokaz na sudu, ovaj kanal je sporednim putem doveo do retkih slučajeva saradnje. Dvojica osumnjičenih za ubistvo uhapšeni su na Kosovu i nakon zahteva srpske policije su deportovani. Ostavljeni su na ničijoj zemlji na granici, gde ih je uhapsila srpska policija, navodi se u izveštaj Bojana Eleka. 

EULEX je od 2008. zadužen za pisanu komunikaciju između Prištine i Beograda, poznate pod nazivom Zajednička pravna pomoć. Takođe, služe i kao posrednici u slučajevima izručivanja sa zemljama koje nisu priznale nezavisnost Kosova.

EULEX navodi da je otežana saradnja u oblasti zajedničke pravne pomoći trajala do 2013. godine kada je počeo protok informacija. Međutim, situacija se ponovo pogoršala u oktobru 2014, kada je Srbija odbila da prizna mandat Kancelariji posebnog predstavnika EU u Prištini, za koju je smatrala da nije neutralna po pitanju kosovske nezavisnosti.

Beograd je insistirao da zahtevi i dalje budu prosleđivani preko EULEX-a, što je dovelo do zastoja u komunikaciji, makar zvaničnoj, u trajanju od oko godinu dana. Zastoj je rešen kada je Beograd rekao da će prihvatiti zahteve ako stignu preko EU delegacije u Beogradu, kako se navodi u proceni koju je finansirala EU.

Međutim, tokom ovog zastoja, dok su se zvanični zahtevi iz Kancelarije EU u Prištini gomilali u Ministarstvu pravde Srbije, kopije bar deset slučajeva zajedničke pravne pomoći ponovo su poslate ministarstvu u Beogradu od strane EULEX-a, iako je njegov mandat tehnički bio istekao, otkriva BIRN.

“Kako bi se radilo na nekim veoma važnim slučajevima u vezi sa ratnim zločinima i organizovanim kriminalom, kojima su se bavili međunarodni tužioci i sudije, prećutno smo se dogovorili da EULEX Beogradu šalje kopiju predmeta [zahteva], dok je original već bio tamo u [srpskom] ministarstvu,” objasnio je jedan visoki zvaničnik EU uključen u ovaj proces.

Isti EU zvaničnik, koji je insistirao da ostane anoniman, rekao je da su u suštini obe strane bile nezadovoljne pravnom saradnjom između Kosova i Srbije, i dodao da iako je administrativni proces bez trzavica, prenos informacija ide „zaista sporo“.

Iako je EULEX bio uspešan u obezbeđivanju izručivanja iz nekih zemalja koje nisu priznale Kosovo, kao što su Slovačka i Bosna i Hercegovina, još nije bilo izručivanja između Kosova i Srbije, pošto Priština i Beograd još nisu potpisali sporazum u vezi sa ovim pitanjem.

Ovi administrativni problemi ponovo su izašli na videlo zbog nedavnih izjava u vezi sa ubistvom Olivera Ivanovića. Dok kosovske institucije navode da postoji razmena informacija preko dva ministarstva pravde i preko „međunarodne sudske saradnje“, Srbija tvrdi da je EULEX posrednik u prenosu obaveštajnih podataka. 

EULEX je za BIRN izjavio da pruža pomoć u ovom slučaju tako što predstavlja vezu između kosovske policije i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. 

Ministarstva pravde Kosova i Srbije rekla su za BIRN da su dobili neke informacije od druge strane.

‘Bez saradnje nema pravde’

Kosovska policija je, bar jednom, isporučila begunce iz Srbije do granice Kosova i Srbije, kako bi se izbegao zastoj u isporučenju. Foto: kallxo.com

Glavni tužilac Specijalnog tužilaštva Kosova, Rešat Milaku, koji je zadužen za najteže slučajeve, uključujući ratne zločine i korupciju na visokom nivou, rekao je da je saradnja između tužilaštva Kosova i Srbije gotovo nemoguća. 

“Bez saradnje ne može biti pravde za žrtve,“ kaže Milaku. „Mi neprekidno tražimo saradnju sa tužilaštvom u Srbiji, ne samo u vezi sa slučajevima ratnih zločina, već i običnim kriminalom, ali oni stalno odbijaju“. 

“Tražili su informacije o našim državljanima u vezi sa ratnim zločinima na Kosovu, ali mi im te informacije nismo mogli dati, jer to potpada pod nadležnost tužilaštva na Kosovu,“ dodao je.

“Pošto smo videli da Srbija ne želi da sarađuje, odlučili smo da im ne odgovorimo na njihove zahteve.”

S druge strane, Ministarstvo pravde u Beogradu odbacilo je optužbe da nema saradnje. U pismu BIRN-u, Kancelarija za saradnju sa medijima ministarstva navodi sledeće: “Samo u toku prošle godine bilo je ukupno je bilo 316 zamolnica za pravnu saradnju u oba smera… Zamolnicama su obuhvaćena sva krivična dela, uključujući ratne zločine, organizovani kriminal, terorizam itd.”. “Konačno, potrebno je naglasiti da ne postoje pravne prepreke za saradnju, ukoliko postoji politička volja,” navodi se u pismu.

“Napominjemo da je Ministarstvo pravde takozvane države Kosovo izričito odbilo da postupi po zahtevima srpskog Tužilaštva za ratnih zločina,” stoji u pismu. 

Naš izvor iz srpskog sudstva rekao je da se ova izjava odnosi isključivo na pokušaj Srbije za izručenje premijera Kosova Ramuša Haradinaja na osnovu optužbi za ratne zločine.

Bojan Elek, autor izveštaja o saradnji, smatra da je u trenutnim okolnosti malo verovatno da će saradnja po pitanju istrage Ivanovićevog ubistva dovesti do dobrih rezultata.

“Ovo je nesumnjivo opstrukcija sa obe strane, koliko ja vidim, i zato postoji preovlađujuće mišljenje među Srbima na Kosovu da ovaj slučaj [Ivanovićev] neće biti rešen, kao ni mnogi pre njega,“ rekao je Elek.

“Građani Kosova i Srbije ne mogu da se osećaju bezbedno, a organizovani kriminal cveta,” upozorio je. 

Dodatni izveštavanje Paulina Nuši, Visara Prebreza i Nikola Lazić. 

Tekst je nastao kao deo BIRN-ove škole istraživačkog novinarstva i projekta „Tragom dokumenata do boljeg upravljanja“ (A Paper Trail to Better Governance).