Gotovo da ne postoji veće autotransportno preduzeće u Evropi koje među svojim zaposlenima nema vozače sa naših prostora.

A onda je, gotovo preko noći, nastao kolaps do sada neviđenih razmera.

Donošenje propisa o zatvaranju firmi koje se bave delatnostima koje nisu od vitalnog značaja produbio je krizu, pa je potražnja za transportom iz dana u dan dožiljavala sve veći pad.

Mnoge transportne kompanije pristupile su smanjenju troškova i neizbežnom smanjenju broja zaposlenih – pa, je tako veliki broj vozača preko noći primio obaveštenje o raskidu ugovora o radu, ili o upućivanju na prinudni, neplaćeni odmor.

„Srpski terminal“ kompanije „Waberer’s“ brojao je oko dve stotine vozača, od kojih je većina ostala bez posla. Od ukupnog broja ostalo ih je samo desetak.

Suočen sa krizom „Gartner“, druga velika transportna kompanija koja je zapošljavala naše ljude, takođe je bila prinuđena da privremeno obustavi prijem novih vozača, a obustavljen je i trenažni proces lica koja su se u momentu izbijanja krize već nalazila u firmi i većina je, nažalost, vraćena kući.

Vozači sa pasošem neke od zemalja EU relativno su se lako vraćali svojim kućama, što nije bio slučaj sa vozačima iz Srbije za koje je povratak kući, bilo po rešenju o raskidu ugovora o radu ili o godišnjem odmoru, predstavljao ozbiljan administrativni problem.

Bez prihoda

O traumama koje su vozači proživljavali pri povratku u Srbiju najbolje svedoči slučaj dvadesetak vozača, među kojima je bio i Boban Marijanović iz Ražnja, koji je u aprilu ove godine proveo četiri dana u međugraničnom prostoru između Austrije i Mađarske, čekajući na odobrenje da nastave putovanje ka Srbiji.

Mihajlo Janjetović iz Zaječara, jedan od vozača koji su čekali na povratak, rekao je da pomoći nije bilo ni sa jedne strane puna četiri dana, i da ni sama Srbija, do momenta kada je ovaj slučaj privukao medijsku pažnju, ništa nije preduzimala da pomogne vozačima u nevolji.

Poseban problem predstavljale su i administrativne prepreke u obnovi viza, vozačkih dozvola i drugih potrebnih dokumenata. Vozačima nije bilo dozvoljeno da podnose zahteve za produženje dokumenata usled čega je nemali broj ljudi bio prinuđen da se kući vrati i sa neizvesnošću čeka rasplet krize – bez ikakvih prihoda.

Oni koji su imali dovoljno sreće da u momentu izbijanja krize sačuvaju radno mesto, bili su prinuđeni da ostanu tu gde jesu i nastave sa radom uprkos činjenici da su se njihovi predviđeni turnusi za boravak u kamionu završili. Povratak kući za njih nije bio opcija – kako zbog straha od gubitka posla, tako i zbog straha od donošenja strašnog virusa kući.

Ima li budućnosti u Srbiji?

Među mnogobrojnim vozačima koje je korona ostavila bez posla našli su se i Marko, Vladimir i Milan. Raskid ugovora o radu svako od njih doživeo je na svoj način, ali sva trojica suočila su se sa istim pitanjem – šta sada?

Za Marka raskid ugovora o radu stavio je tačku na agoniju i svakodnevnu borbu koju je vodio sa samim sobom.

„Iskreno, iako sam se upitao od čega ću sad da živim, osetio sam se oslobođeno. Pritisak na poslu postao je, usled korone, nepodnošljiv. Procedure na utovarima i istovarima postale su veoma komplikovane. Maske, rukavice, dezinfekcija – u mnogim firmama nije nam bilo dozvoljeno čak ni da napustimo kamion, ili koristimo toalet. Isto je bilo i na odmorištima”, kaže Marko.

Objašnjava da je pre izbijanja pandemije rado putovao za Italiju i radovao se svakoj turi. A onda, kada su počele da pristižu vesti o broju umrlih i zaraženih – sve je dobilo sasvim drugu dimenziju.

„Putovanje za Italiju postalo je kazna. Putevi su izgledali sablasno – tamo gde su uobičajene gužve i veliki zastoji, gotovo da uopšte više nije bilo ni putničkih vozila, a kamoli kamiona. Da ne pominjem da su nas u mnogim firmama dočekivali kao gubavce, sa strahom koji je bio više nego očigledan”, kaže naš sagovornik.

Probleme su imali i po napuštanju Italije jer su ih kolege izbegavale.

„Ma koliko da ste jaki, to vas brzo slomi. Paranoja postaje saputnik od koga se ne odvajate. To nije normalno“, kaže Marko.

Pre nego što se otisnuo u međunarodni transport, Marko je u Srbiji radio kao vozač kamiona. Na odluku da ode navele su ga priče kolega o mogućnosti da se bolje zaradi.

Na pitanje da li će se vratiti u međunarodni transport, nije mogao dati odgovor, jer ni sam nije, kako kaže, siguran da li to želi u ovom trenutku.

Vladimirova priča ne razlikuje se bitno od Markove – i on je sa strahom vozio drumovima Evrope. Italiju je, kako kaže, srećom uspeo da izbegne, a da je dobio radni nalog koji ga je naveo put ove zemlje, svakako bi ga odbio.

„Iako sam radne naloge izvršavao uvek bez pogovora, nakon užasnih vesti o dešavanjima u Italiji svoju granicu sam postavio upravo tu: po cenu otkaza tamo sam rešio da ne idem. Nema tih para na svetu zarad kojih bih svesno odabrao da idem mečki na rupu”, objašnjava Vladimir.

Navodi da su im od prvih dana krize „otkazi visili nad glavom”.

„Kada se prvi put dogodilo da celi dan stojim u mestu i čekam naredni nalog, znao sam da je samo pitanje vremena kada ću biti poslat kući. Tako je i bilo. Ipak, iako očekivana, vest mi je teško pala. Iz Srbije nisam otišao što mi je tu bio dobro. Naprotiv“, kaže Vladimir

Milan sa nestrpljenjem očekuje poziv od neke od kompanija kojima je dostavio svoju radnu biografiju.

„Vozio sam svuda, i opet ću, ako Bog da. Firma za koju sam radio, nažalost, nije mogla prevazići krizu. Mnogo ljudi je preko noći ostalo bez posla. Ovde sam samo zato što moram biti u ovom trenutku, inače ne bih ostao ni minuta. Nadam se da ću  brzo otići“, kaže Milan.