Od samog početka briselski pregovarački proces bio je izložen ozbiljnim kritikama građanskog društva i javnosti. Nadostatak transparentnosti u procesu i isključivanje svih činilaca društva osim vlada doprineli su narastanju straha i nepoverenja među ljudima na obe strane.

Vlada Kosova suočena je sa jakim opozicionim pokretom koji koristi strah i siromaštvo ljudi kako bi podstakao mržnju i nacionalizam.

Svi ustupci učinjeni srpskoj strani doveli su do novog nezadovoljstva na Kosovu i direktno su uticali na uspon nacionalističkog pokreta.

Zahvaljujući očitoj nesposobnosti da reši socijalna pitanja i visok nivo korupcije, jasno je da će, u cilju očuvanja svoje političke pozicije, kosovska vlada prestati da čini bilo kakve ustupke.

Srpska vlada koristi konstruktivnu poziciju u pregovorima isključivo kao oruđe kako bi zadržala podršku međunarodne zajednice dok istovremeno suzbija slobodu u zemlji i podriva vladavinu prava i demokratiju.

Za to vreme, većina onih koji glasaju za vladajuću Srpsku naprednu stranku su nacionalisti i srpska vlada mora da vodi računa o svom imidžu „borca za nacionalne interese“, što objašnjava zašto svi zvaničnici osim premijera Vučića, kao i provladini mediji, zadržavaju neprijateljski stav prema Prištini i Albancima, pa čak koriste i govor mržnje.

Nakon dugog pregovaračkog procesa Srbija i Kosovo su u avgustu 2015. godine potpisale četiri sporazuma. Okarakterisani u javnosti kao „mini-Brisel“, oni su se odnosili na planirano uspostavljanje Zajednice srpskih opština na Kosovu, energetiku, telekomunikacije i most na Ibru u podeljenoj Mitrovici.

Za Srbiju najznačajniji od ova četiri bio je sporazum o Zajednici srpskih opština, što je ona slavila kao veliku pobedu i kao ključnu garanciju očuvanja neke vrste srpskog prisustva na Kosovu,  makar u opštinama gde Srbi čine većinsko stanovništvo.

Lideri u Srbiji podsticali su slavljeničko raspoloženje među Srbima, čak su pozivali ljude u srpskom, severnom delu Mitrovice da izađu na ulice i slave. Direktor vladine Kancelarije za Kosovo i Metohiju Marko Djurić opisao je postignuti dogovor kao „rezultat od 5:0 za Srbiju“.

Međutim, u skladu sa odavno uspostavljenom tradicijom u procesu „normalizacije“ odnosa između Srbije i Kosova, obe strane imale su svoja tumačenja sporazuma.

Za Kosovo ovo nije bila pobeda Srbije već konačno priznavanje suvereniteta Kosova nad celom njegovom teriitorijom. Dok je srpska štampa insistirala na tome da će Zajednica imati neki oblik teritorijalne autonomije, poput Republike Srpske u Bosni, kosovski zvaničnici govorili su da će ona biti više nalik nevladinoj organizaciji.  

Zajednica je bila od centralne važnosti za obe strane zbog gotovo mitskog statusa koji teritorija uživa na Balkanu. Kada su obe strane u pitanju, status teritorije, granice, međunarodni status i razna druga simbolična pitanja uvek su u centru pažnje svih pregovora i „crvenih linija“.

Ovo centralno pitanje je bilo i nastavlja da bude prepreka takozvanoj „normalizaciji“ na zapadnom Balkanu. Umesto da se pozabave svakodnevnim problemima ljudi, političare više interesuje borba oko ideja iz 19. veka.

Velike reči, kao što su nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i slično tome nisu u poslednjih 100 godina izgubile ništa na težini u ovom delu sveta.

One još uvek imaju čaroban uticaj na društvo i obezbeđuju glasove na izborima, što je političarima uvek važno.

To je takođe i jedan od glavnih razloga zbog koga su drugi sporazumi ostali po strani. Uprkos naporima svih političara da dokažu suprotno, Zajednica skoro da nema nikakav uticaj na svakodnevni život.

S druge strane, sporazumi o telekomunikacijama i energetici od velike su važnosti za ljude na Kosovu, kako za Srbe tako i za Albance.

Sporazumom o telekomunikacijama predviđeno je da Kosovo dobije svoj međunarodni pozivni broj, +383. S obzirom na to da Kosovo nije član Međunarodne telekomunikacione unije, zahtev za pozivni broj mora da podnese neka druga zemlja [Austrija, a na osnovu akcionog plana za sprovođenje sporazuma].

Nakon toga, srpski Telekom, telekomunikaciono preduzeće u vlasništvu države, pribavilo bi zvaničnu licencu za poslovanje na Kosovu u onim oblastima koje su već pokrivene njegovim signalom. Dozvola bi bila izdata privremeno, odnosno, do međunarodnog tendera za novog mobilnnog operatera na Kosovu.

Pored toga, nova ćerka kompanija Telekoma dobila bi punu dozvolu za usluge fiksne telefonije. Predviđeno je da sve dozvole izda regulatorna agencija Kosova.

Na ovaj način sadašnja situacija bi praktično bila legalizovana, dok bi srpski operater počeo da obavlja svoju delatnost u skladu sa kosovskim zakonima.

Vremenski okvir bio je jasno formulisan u sporazumu i inkorporiran u akcioni plan. Srpskom preduzeću dozvola bi bila izdata u trenutku kada Kosovo dobije svoj međunarodni pozivni broj. Međutim, ni jedno ni drugo se nije realizovalo.

Mada je srpski Telekom registrovao firmu na Kosovu, ona nikada nije dobila dozvolu s obzirom na to da je Srbija takođe sprečila Kosovo da dobije međunarodni pozivni broj.

Isplivali su novi problemi u vezi sa tumačenjem toga šta zapravo obuhvata teritorija koju pokriva Telekom Srbija. Dok je Kosovo insistiralo na tome da nova kompanija može da konkuriše za samo 31 baznu stanicu koja je u funkciji, srpska strana traži da budu obuhvaćene sve 72 stanice koje su bile u funkciji do 2010. godine.

Situacija je postala još složenija kada su obe strane shvatile da je imovina telekomunikacione kompanije predmet potraživanja obe strane.

Pitanje vlasništva nije vezano samo za telekomunikacije. Ono je deo šireg pitanja sudbine celokupne bivše državne imovine na Kosovu, uključujući i kompanije, energetska postrojenja i zemljište. U skladu sa pozicijom Srbije da je Kosovo još uvek njen sastavni deo,  stav Srbije je da je sva državna imovina na Kosovu vlasništvo Srbije. 

S druge strane, Kosovo je većinu imovine preuzelo još 1999. godine kada je Srbija formalno povukla svoje snage i institucije sa Kosova.

Vlada Kosova tvrdi da je sva državna imovina na Kosovu prešla na novoformiranu državu u skladu sa praksom ustanovljenom u procesu sukcesije imovine u bivšoj Jugoslaviji.

Isto pitanje – imovina – blokiralo je i sprovođenje sporazuma o energetici.

Na osnovu ovog sporazuma, Kosovo je trebalo da dozvoli registraciju kompanija za snabdevanje i distribuciju u vlasništvu Srbije koje bi nastavile da snabdevaju kosovske Srbe električnom energijom.

Ovim činom bi se efektivno legalizovala sadašnja situacija u kojoj srpska elekrtoprivreda posluje na Kosovu bez zvanične dozvole.

Ovo je trebalo da bude vezano za davanje saglasnosti od strane Srbije na to da regulatorna agencija Kosova postane članica Udruženja evropskih operatora prenosnih sistema elektricne energije, ENTSO.

Oba procesa su, međutim, blokirana. Srbija i Kosovo međusobno su se optužile za onemogućavanje primene kako energetskog tako i sporazuma o telekomunikacijama.

Istovremeno, Skupština Kosova je takođe usvojila i Zakon o Trepči, najpoznatijem bivšem socijalističkom indistrijskom gigantu na Kosovu.

Na osnovu zakona preduzeće je postalo vlasništvo države, što Srbija smatra pravnim nasiljem. Ovim je pitanje imovine dodatno dobilo na značaju i stavljeno je u sam centar nove krize u odnosima između Srbije i Kosova.

Svi ostali sporazumi su u takođe blokirani u isto vreme. Zajednica srpskih opština još uvek ne postoji i nema još ni predloga za statut ove institucije.

Problema ima i sa sprovođenjem drugih sporazuma, čak i sa ranije potpisanim takozvanim tehničkim sporazumima, kao što je, na primer, sporazum o međusobnom priznavanju diploma. Ceo proces normalizacije je ozbiljno ugrožen.

Dve neiskrene vlade vode proces „normalizacije“ koji ne podržava niti mir i stabilnost, niti bolju budućnost za ljude u Srbiji i na Kosovu, već njihove političke interese. Obe u životu održavaju nacionalizam kao snažnu političku silu dok se igraju vatrom, pretvarajući se da su faktori mira i stabilnosti.

Evropska unija je ovoga u potpunosti svesna i samo je pitanje vremena kada će obe strane biti primorane da prihvate realnost – a to je da u obema vladama sede ljudi koji su izazvali mržnju i ratove i koji nisu sposobni da normalizuju odnose između Srba i Albanaca.

Dragan Popović je direktor Centra za praktičnu politiku, ekspertske organizacije sa sedištem u Beogradu.

Ovaj tekst nastao je uz podršku Balkanskog fonda za demokratiju. Stavovi izneti u komentarima isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove donatora niti BIRN-a.